Piše: DRAGAN RADEVIĆ
Đurišić se Mihailoviću javio 22. januara 1945. godine:
„Njemci su napustili potpuno Crnu Goru, Sandžak i istočnu Bosnu do Drine. Sam tamo nisam mogao ostati. Sada se nalazim u srezu Rogatičkom i Srebreničkom. Crveni grupišu snage. Problem mi predstavljaju oko 1.200 izbjeglica... Moram napustiti teren. Ja bih išao preko Drine ka Valjevu i Čačku“.
Mihailovićeva reakcija na masovna povlačenja prema sjeveru bila je žestoka. On 23. januara 1945. piše Petru Baćoviću:
„Otkuda sada ispada da i Pavle Đurišić ide prema Majevici. Ništa ja to ne razumijem u pogledu Pavla. Iz Vaše depeše prvi put saznajem da i Pavle ide na sjever, čija je to ideja?
Saznavši da su crnogorske jedinice okrenule prema istočnoj Bosni, Mihailović odlučuje da na sjever uputi šumadijske formacije.
„Račić, Đurišić, Ostojić i Baletić krenuli su na sjever mimo mog naređenja. Moram ih primiti, a vi ostanite tamo i radite po mojim direktivama”, naređuje Mihailović 26. januara Baćoviću.
Pošto su pritužbe i žalbe svakodnevno stizale u Vrhovni štab na postupke Đurišićevih jedinica povodom otimačina stoke i hrane od naroda, komandant Mihailović šalje oštro pismo Đurišiću u kojem ga upozorava da se prestane sa takvim postupcima, posebno naglasivši:
„Skroz je netačno to što se provlači u vašim redovima da ste vi mogli iz Crne Gore preko Albanije da odete u Grčku, ali sam Vas ja zvao i eto sad se ovdje mučite i patite. Međutim, to je skroz netačno, jer vas ja nisam pozvao i baš naprotiv vjerovao sam da ćete ostati u Crnoj Gori (ovu rečenicu Mihailović je precrtao, pa je umjesto nje rukom dopisao: „Međutim, Vi najbolje znate kako je stvar tekla...“.
Uprkos svemu, Mihailović je preko majora Marovića i Jevtića, svojih delegata, u Sloveniji pripremao prihvat crnogorskih izbjeglica iz Đurišićeve kolone. Međutim, majori su od ljotićevaca dobijali sumorne i dramatične izvještaje da se Đurišićeva crnogorska vojska raspada. Zato ih đeneral Mihailović 23. februara 1945. obavještava da su ljotićevski izvještaji zlonamjerni i netačni:
„Pavle nije pred kapitulacijom i to je laž. Ponavljam laž. Potrebno je njegove izbjeglice izvući, to je istina, ali samo izbjeglice. Kad mi možemo da ostanemo, mogu i braća iz Crne Gore...
Vojvoda Dobrosav Jevđović pisao je Mihailoviću iz Slovenije da su na dolasku Đurišićevih jedinica angažovani i Njemci.
„Nojbaher je pristao da prihvati Pavla ovdje“, stoji u Jevđevićevom radiogramu.
Đurišić se oglušio o Mihailovićeve i naredbe Vrhovnog štaba da crnogorske jedinice uključi u borbe protivu Njemaca i partizana. Stvarni razlog se krio u namjeri da se što prije prebace u Sloveniju. Stavovi Nacionalnog komiteta za Crnu Goru, Boku i Stari Ras, na koje se vojvoda Đurišić pozivao, bili su – ako Vrhovna komanda ne prihvati da se crnogorske izbjeglice i vojska prebace u Sloveniju, Đurišić je ovlašćen da to sam učini.
Đeneral Mihailović se PavluĐurišiću javlja 3. marta:
„Ne slažem se da Vi komandujete svojim trupama na taj način što ćete se podvrgnuti odlukama na sjednicama viših vojnih starješina. Vama je poznato da su vojni savjeti i vojne konferencije najveće zlo u ratu. Odbijam odlučno da Vrhovna komanda ništa nije radila u pogledu izbjeglica, bolesnika i ranjenika ...“.
Mihailović u odgovoru naglašava da mu se datim ovlašćenjima Đurišiću da sam odlučuje gdje će ići sa svojim trupama šalje ultimatum:
„Ne primam ovaj diktat za sebe, uzvraća Mihailović, a potpukovniku Pavlu Đurišiću stoji na volju kako će u ovom slučaju postupiti, jer ga u tome ne mogu spriječiti, niti hoću... Neophodno je da Đurišić dođe k meni, jer ubuduće neću primati nikakve odluke ovakvog sadržaja, koje su donesene na skupovima vaših vojnih starješina, protivno vojnim pravilima...“
Očito je da je Pavle Đurišić taktizirao prema Vrhovnom štabu, čekajući pomoć od Njemaca, za prelazak preko teritorije Nezavisne države Hrvatske.
(SJUTRA: VRHOVNA KOMANDA ĐURIŠIĆA PROGLAŠAVA IZDAJNIKOM)
Porudžbenica: Knjigu „Bratoubilački rat“
(Crna Gora 1941–1945)
možete naručiti putem telefona 069 429–529
)){kind=small}
